Inter, između godina i distrakcija, ‘zid’ više ne postoji. Palacios bi mogao ponuditi alternative
Prve naivnosti i centralni igrači u godinama: sada odbrana pruža manje sigurnosti. Blizu je dogovor s Talleresom, 21-godišnji Argentinac će biti zamjena za Bastonija
Ovaj skoro dvometraš neće uspjeti da popuni nedostajuću žbuku između cigli starog zida. Iako talentovan, Tomas Palacios, 21-godišnjak s mnogo nade, neće moći magično vratiti odbranu Intera na nivo zlatnih dana. Ipak, s dolaskom Argentinca rođenog u Pampasu, crno-plavi bi se mogli osjećati mrvicu zaštićenijima od nedaća. Bio bi to svojevrsni Bastonijev dvojnik na lijevoj strani odbrane, dodatni igrač za rotaciju i, najvažnije, još jedan bljesak budućnosti u odjelu koji počinje pokazivati znakove starenja. Kako prolaze dani i rješavaju se birokratske zavrzlame u Južnoj Americi, centralni bek se sve više približava Milanu, gradu koji želi više od svih ostalih: s obzirom na to koliko Simone Inzaghi želi ovaj transfer, stručni štab bi mogao biti zadovoljan. Problem, međutim, u odbrani nije lako riješiti: čini se da je dublji od jednog igrača, koji je ionako predviđen za klupu. Osjećaj nesigurnosti prikazan u Genovi i ranije u pripremnim utakmicama ima više veze s mentalnim stanjem (i nogama) nego s pojedincima. U samo jednoj utakmici prvenstva, tim Simonea je primio onoliko golova koliko je prošle sezone primio u šest utakmica: dobro, možda je riječ o slučajnosti, kao što su loša procjena golmana ili nesretna ruka u šesnaestercu, ali brojevi su uvijek tvrdoglavi, kako neko reče. Ukratko, ova statistika ne bi trebala izazvati paniku, ali ne može se ni ignorirati: odbrana titule prolazi kroz povratak starog duha, onih napetih živaca koji te drže koncentrisanim kada je to najpotrebnije.
Prvi koji je probio Sommera prije godinu dana bio je Rafa Leao u četvrtom kolu, u derbiju koji se brzo pretvorio u pokolj: 5-1. Ako želimo dodatno analizirati, možemo reći da je u prvih pet utakmica ukupan rezultat za crno-plave bio četrnaest golova prema jedan. Još više zbunjuje činjenica koliko je rijetko bilo da se Inter morao boriti za povratak: tek u trinaestom kolu Serie A, na stadionu protiv Juventusa, Simoneov tim je bio u zaostatku i prisiljen na preokret. Slična situacija ponovila se ponovno tek 8. aprila u Udinama: pet mjeseci kasnije, praktično cijela vječnost, gotovo kao da želi potvrditi da taj Inter gotovo nikad nije dopuštao protivnicima da se nađu u prednosti. Ukratko, prošla sezona bila je poput svile, meka, ali svi u Appianu znaju da je ponavljanje te zvezdane sezone teško i da će put biti sigurno trnovitiji. Ovaj put, uvod u roman nagovještava drugačiji razvoj događaja: istina je da su protiv Grifona rizici svedeni na minimum, ali kod pojedinaca koncentracija je pala u ključnim trenucima. Ponovo se pojavila ona stara navika zakomplikovati si život, koja se ne uklapa u tako jak tim. U Interu niko ne dramatizira previše, naprotiv, postoji uvjerenje da će se, kada se smanje radna opterećenja, određene greške prestati ponavljati: na kraju krajeva, dovoljno je uskladiti noge s glavom. Međutim, složeniji je problem vezan za prolazak vremena, koji je neumoljiv: u odbrani, koja je prošle godine podmlađena Bisseckom i ove godine vjerovatno Palaciosom, dva centralna beka su i dalje starija od trideset godina. Na ramenima, koja su i dalje snažna, Francesca Acerbija i Stefana de Vrija, nalazi se još jedna godina više, i u ovoj fazi sezone to nije nevažno: u februaru će Italijan napuniti 37, a Holanđanin 33 godine. Niko ne može biti siguran da će njihova pouzdanost, koja je do sada bila zajamčena, trajati još dugo.